Pjesničke pohvale svjetlu

Nikša Krpetić, sada već pripadajući starijemu naraštaju hrvatskih pjesnika (1953), nije pjesnik tek izvađen iz ladice. Mnogima je poznat kao pisac stihova brojnih popularnih šlagera i uglazbljenih pjesama za djecu, no autor je i više pjesničkih zbirki na čakavici i na standardnome jeziku, na kojemu je i devedeset pjesama u ovoj zbirci, koja dolazi upravo nakon čakavske Svitlo. Riječ je o izrazito refleksivnoj poeziji, prožetoj različitim motivima kršćanske duhovnosti. Pjesnikov pogled je, da uporabimo Bubalovu sintagmu, „u nedogled okrenut“: „Tvoj dan je samo korak / na tanku ledu do spasa“ (Na tanku ledu). Krpetić zna da je zemna sreća puka iluzija, uostalom riječ koju Evanđelje ne poznaje. „Kad bi mi se u životu / događale samo dobre stvari; /…/ zabrinuo bih se za sebe i upitao: ‘Što sam ja dragom Bogu zgriješio?’“ (Što sam ja to zgriješio?).

Izd. Naklada Bošković, Split, 2024.

Izd. Alfa, Zagreb, 2026.

Krist u središtu poezije

Slike su pjesnikove katkada kao prenesene s Boschovih platna, dok u kontrapunktu „cvatu ljiljani bijeli u dolini trnova“ (U vrelištu ljubavi). Čovjek jest zatočen u povijest, ali mu nije u njoj ostati (Među maslinama). Naboj je stoga nerijetko eshatološki, gdjekad apokaliptički: „… nebo drhti od topota stokrilih anđeoskih atova / a zveket mačeva ništi sav plač – / vrije zemlja i zastor se nadimlje, / O kako je bliz On!“ (O, Križu posljednjih vremena). Poput psalmista (npr. Ps 23) ushitno će: „Bog je moj štit u uskim klancima / Orlu će kandže istupiti… / Kad neokrznut prođem klance, / zloća i pakost moji neprijatelja / sledit će se u strahovitim jekama…! (Bog je moj štit). Pravda će jednom ipak carevati, kako bi kazao Viktor Vida – „pravda vrijeme prede“ (Krvlju natopili zemlju).

Krist je u središtu ove poezije, izrečen imenom ili metonimijom (Dobri pastir) i neizrečen, On je „sila milosti“, što je uočio i pisac opširna pogovora Igor Šipić. U tome duhu knjiga je na koricama oplemenjena prizorima raspeća na slikama Stipana Stipančevića, a unutar knjige nekoliko je akromatskih prizora Kristova života. Krist je Spasitelj i Otkupitelji i taj će credo pjesnik očitovati u raznim izravnim ili neizravnim iskazima. Tako će u jedinoj uzornim rimovanim katrenima skladanoj pjesmi Dok u roju strijela reći: „na križu je smiraj, tek titraju drače, / i posljednje zrake na čavlima sjaj //… Do kraja je zapet proročanski luk“. Slično u pjesmi Nadimlje se duša moja: „Nigdje ne čuh takva poja / nadimlje se duša moja / nadimlje se pijuć’ Boga / u prisuću križa tvoga.“ Ili: „Ako ti Krist nije bliz kao prst /…/ u skučenom ćeš kavezu živjeti.“ Vječnost je izvjesna samo s Njime, ali čovjek ostaje „u kopreni poniznosti“ (Može li čovjek) i „kolebanja“ (Kolebanja). I kao što je bit vjere da nevjerojatno čini vjerojatnim, tako je ljudska sigurnost u Božjoj nesigurnosti: „svi oni koji su pošli za mnom / ostavili su i brod i sigurno sidrište“ (Ne kleči otužno).

Neke su pjesme motivirane životom svetih (Marija Magdalena, Ivan Krstitelj) ili blaženih  (Alojzije Stepinac). Zaključno, riječju Igora Šipića, „Krpetić je postavio visoko ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo ju u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo
reći.“

Uglazbiva poezija pažljivog ritma

Za razliku od Krpetića, Antun Dražen Bos pripada mladosrednjoj književnoj generaciji (1989). Do sada je objavio zbirku U zrcalu od tmine led i ruža (2009). Odmah treba reći: riječ je o vrlo zrelom pjesništvu: motivsko-tematski bogatom, formalno-stilski dotjeranom, s mnogo prave rime i pažljivog ritma, što poeziji daje (u)glazbivost. Zbirka je podijeljena u trinaest nejednakih ciklusa. Dio je pjesama u slobodnu stihu (no i tu se pazilo na rimu, ritam i čitalački tempo), u nizu rimovanih stihova ili u sonetima, koji je čest, pače se knjiga otvara sonetom Anđeosko pozdravljenje.

On voli neobične riječi i kombinacije riječi, opkoračenja, voli asonance i aliteracije, primjerice: „O monoton ton zvona utonu u sutonu“ (Anđeosko pozdravljenje). Česte su asocijacije na mjesta ili osobe. Evo stihova iz pjesme Mir spoznanja: „No tada svjetlo što ne tiče vjeđe / osvjetla u nama preminule pređe / i veliko djelo Meštra nama svane. // Posvuda nas grli u jesenje dane, / blista, nevidljiv, u vidljivoj kući, / spokojem spoznanja ćuh mu je gorući.“ Ima tu nostalgije i melankolije, ima arhaike (mita) i hermetike, ima razigranosti (poete ludensi), logičkih obrata i humora: „Kašalj pušača u ranu zoru / poput oroza budi nas sve, / a jao, a jao, a jao nema kave / da nam razbije sne“ (Plamena ruža). Ima metafora, metonimija, sinegdoha, alegorija istkanih u začudne zvučno-(s)likovne kulise, npr. „Bojna koplja gotskih hordi / odjeknula su šiljcima krovova – / uski i visok lelek gordi / kao da zbori u ime svih stvorova“ (Katedrala).

I Bos u duhovnom središtu ima Krista, što eksplicira u nekoliko pjesama: Krist nad zdencem, Iz jaslica, Susret na ulici, Euharistijski vijenac, često s egzistencijalnom upitanošću: „Suočen sa svojom prazninom, / pitam se, Kriste, tko si / ako nisi sve što smo htjeli…“ (Žudnja). Također su tu i pjesme posvećene Mariji kao Djevici, Ženi, Bogorodici (Anđeosko pozdravljenje, U slavu Marije), anđelima, crkvama, svecima… Ima asocijacija na stećke i glagoljicu (Slovo iskona, Tu mislimo bratja ča smo). Tu su misaone, „hospitalne“ (bolnica i bolest kao motiv) pjesme i posvetnice (Vivaldiju, Verlaineu, Ivani Orleanskoj, Elizabeti Ugarskoj, ocu, bratu, baki…; Šimiću je posvećen Hercegovački requiem, a Novakovoj Madoni Markantunovoj Grob kraj mora, itd.). Baudelaire je u pjesmi njemu posvećenoj Suglasja (napokon!) ispravno shvaćen kao pjesnik Cvjetova boli: „Simboli u boli rasutih oktava.“ Sve pjesme, pa i (pseudo)pejzažne i ljubavne imaju duhovni srh, primjerice Čudo: „rastačeš moje srce u zlatnu talinu / dok talog liježe po tlu poput pepela / o lijepa / na tebi nema vela / a od samih si velova tkana / Marija i Ana / Marta i Magdalena / čudo zvano žena / užižeš moju dušu / otkako odoh iz edena.“

Česti su kontrasti i kontrapunkti svjetlosti i tame, dijelova i cjeline (složenosti). Uostalom, to je narav vitraja – „razbijena“ cjelina svjetla, nebeski azur: „I u tom azuru ko kroz kristal blista / osvit vječnog svjetla, zrake s lica Krista“ (Oda bratu u nevolji). Za ovu originalnu, izvrsnu poeziju možemo zaključno navesti misao iz kratka pogovora Karoline Tunjić: „Ova poezija traži čitatelja koji se ne boji zastati nad apokaliptičnim trenutkom. Jer svaki fragment ovoga vitraja nosi svoju boju, svoju pukotinu i svoj sjaj. (…) Hvala pjesniku!“